Miro Kadoić

 


Endless Summer


Jazzetna 2016
Med urejenost in svobodo umeščena izraznost močnih basovskih linij ter čustveno raznolikih saksofonskih vložkov.

 

Aquarius Records, 2016
Hrvaški saksofonist Miro Kadoić tudi potem ko je zapustil Big Band RTV Slovenija, katerega član je bil dolga leta, še naprej ostaja močno prisoten na slovenskih odrih in ohranja prijateljstva z mnogimi tukajšnjimi glasbeniki. Na njegovem najnovejšem izdelku Endless Summer tako poleg Mira na alt in sopran saksofonu, kitarista Pavla Jovanovića, tenor saksofonista Aljoše Mutića in bobnarja Matthiasa Danecka sodelujejo še pianist Marko Črnčec, kontrabasist Nikola Matošić in pozavnist Matjaž Mikuletič. Vsi trije so svoj doprinos dali že na avtorjevem prejšnjem projektu Human Link, ki ga tukajšnje kompozicije nadgrajujejo in ohranjajo pečat zanj značilnega glasbenega rokopisa. Je pa, lahko bi dejali, ta album presegel poprejšnjo zaokroženost s čudovito vizualno podobo, delo ilustratorja Dina Idrizbegovića, in dodatkom v podobi kratkih poetičnih zapisov, s pomočjo katerih se poslušalec lahko sprehodi po avtorjevih spominih na najbrž resnične dogodke tekom neskončnega, nepozabnega poletja.
Vedenje o tem daje vsej zgodbi okus intimnosti in zato ni odveč vprašanje, kaj vse se skriva ne le v srečanjih tega poletja, marveč predvsem v notranjem doživljanju vsakega od akterjev. To dvojnost zlahka pojasnijo tudi kompozicije, v katerih zlahka ugledamo dva obraza. Na eni strani bazično osnovo tvorijo ponavljajoče se in urejene linije v prepletu več instrumentov, na katerih se razraščajo muzikalni solistični vložki. Najboljši primer takšnih je Hipnosia, ki jo dolg kitarski solo še dodatno odpre in povede natanko tja, kamor obljublja sam naslov. Če odmislimo soliste, bi med te lahko šteli tudi sklepno Dvanaest godina čekanja. Medtem pa na drugi strani srečamo skladbe, znotraj katerih osrednja tema predstavlja le vezno nit, na katero se posamezni instrumentalisti vračajo po izpovedih, denimo Simplon Ekspress. Med obema obrazoma prehaja Time Lapse z dolgim pianističnim uvodom in izredno pripovednostjo saksofona z nešteto občutki, ki nas povedejo v stanja, znotraj katerih smo prisotni le na pol. Od zgoraj opisanega modela odstopata uvodna in pričakovanje vzbujajoča Introduction for Ana ter Old Man Intermezzo, ki album razpolovi, pri čemer se znova lahko ozremo po dvojnosti. Očitno ta avtorja spremlja ves čas in sklepamo lahko, da celo življenje samo deli na dni tega neskončnega poletja in vse ostale.
Endless Summer je zato razgibana, bogata in večplastna glasbena pripoved, ki jo v nasprotju s pričakovanji spremljajoči poetični zapisi ne omejijo, temveč ji dodajo poleta. Tako je tudi z urejenostjo kompozicij, ki se zmorejo približati jazzovski glasbi neveščim poslušalcem, a zaradi bogatih solističnih vložkov ostajajo zanimive tudi zahtevnejšim okusom. Njihov avtor je brez dvoma ustvaril dokument, ki mu omogoča ohranjanje spominov in vračanje v čas lepih izkustev, medtem ko je s spremljevalnimi besedami dal sunek vetra v domišljijo vseh, ki se podajajo v njegov svet. Ta pa skupaj z glasbo ponese prav daleč …
Nina Novak


Human Link

Miro Kadoić jedan je od naših najpoznatijih saksofonista. Jednako je cijenjen i u Hrvatskoj i u Sloveniji, obzirom da je bio član i jedne i druge krovne big bendovske zajednice, a trenutno je aktivan u Jazz orkestru HRT-a. Na ovom albumu iskoristio je priliku da okupi poznatu internacionalnu ekipu, a uz sve same vedete iz Hrvatske i Slovenije, treba istaknuti njemačkog bubnjara Matthiasa Danecka, koji je definitivno dodao punu boju albumu.
20150519_170315_35
Miro Kadoić Ensemble @ jazz.hr/jesen Lisinski, 2014   © jura
Ponekad je teško izdvajati pojedine pjesme, posebno kod jazz glazbe. Ciijeli album djeluje kompaktno, kao da je lijevan iz jednog komada. Ipak treba obratiti pažnju na nekoliko pjesama koje su mi se urezale već pri prvom slušanju. "Intermediate space" je sjajna minijatura koja posjeduje atmosferu SF filmova sedamdesetih, u kojoj, uz Kadoićevo puhanje, veliki dio atmosfere nosi sjajni bubnjar Matthias Daneck. Pjesma (nažalost!) traje tek nešto više od dvije i pol minute, što u odnosu na trajenje ostatka pjesama s albuma i više nego skromno. Kad se ulovi balade, kao u "Sea of tears", Kadoić više nema u sebi nevinu ljepotu kojom je dosad ipak malo podilazio slušateljima. Tu je mnogo grublji, ali pjesma svejedno ne gubi na lirici. "Dark matter" i "Island chase" imaju razigranost instrumenata u prvom planu, a završna "Blue land" zove na noćnu šetnju. Iako su svi glazbenici dali neizmjerno veliki obol albumu, u svakom trenutku se zna da je Miro šef koji zna kako posložiti točan raspored sati. Tako treba i biti, ipak je njegovo ime u potpisu albuma.

Kroz cijeli album je sjajna interakcija između muzičara, u svakom trenutku postoji ono nešto za što se možeš uhvatiti. Nisam siguran dal' je to samo moja percepcija ili imam "krivi" nos za takve stvari, ali kroz slušanje ovog albuma, može se osjetiti ležerna i opuštajuća atmosfera prisutna tijekom snimanja. Točno se čuje da svaki glazbenik zna što se od njega očekuje i jednostavno svaki od njih gušta u svojoj ulozi.

Ako uspoređujem Human link s negovim prethodnicima, Miro je napokon izbacio iz sebe svu onu slobodu koja je kroz Monster in the garden i Free point bila prisutna u naznakama. Daleko od toga da su to loše ploče, ali na njima ima previše ziheraštva, dok nedostaje iskonske slobode. Iako Miro ima smirujući stil i od njega nećete čuti sloboda izračaj kakav, recimo, posjeduje Rudresh Mahanthappa. Ipak je na ovom albumu bar malo pustio kočnicu. Je li za slobodu novog albuma više zaslužna internacionalna slovensko-njemačko-hrvatska klapa, ili je nešto drugo posrijedi, sekundarno je. Ali za razliku od prethodna dva, kojima se nisam toliko često vraćao, Human link će učestalije boraviti u mom cd playeru.
ocjena albuma [1-10]: 9 jura // 20/05/2015

Miro Kadoić - Free Point


        freepoint
Nakon što se u osamdesetim godinama prošloga stoljeća potvrdio kao jedan od najnadarenijih hrvatskih jazz glazbenika, multiinstrumentalist (saksofonist, klarinetist i flautist) Miro Kadoić je svoje jazz vještine usavršavao u New Yorku, ali i godinama svirajući u Big Bandu RTV Slovenija. Upravo je kao član tog orkestra stekao ogromno iskustvo ostvarivši suradnje s vodećim svjetskim skladateljima, aranžerima, dirigentima i solistima, ali i upoznajući se s aktualnim kretanjima na svjetskoj jazz sceni. U tom je razdoblju, od 1993. do 2005., stekao suradnike u vodećim slovenskim glazbenicima s kojima je nastavio svirati i po povratku u Hrvatsku, primjerice u vlastitim sastavima Ten Directions i Mirokado orkestar. Nakon sjajnog albuma “Monster in The Garden” iz 2008., što ga je snimio s kvartetom u kojem sviraju mlađi hrvatski glazbenici, za diskografsku kuću Aquarius Records snimio je novi album, ali ovaj s kompetentnim slovenskim jazz glazbenicima s kojima je po povratku iz Slovenije redovito svirao, te dugogodišnjim suradnikom, zagrebačkim gitaristom Ivanom Kapecom kao gostom u nekoliko izvedbi.
         I ovim se albumom Kadoić predstavlja kao kompletan jazz glazbenik koji poput kakvog istražitelja, odvjetnika, suca pažljivo i zrelo promišlja sve segmente glazbenog djela, od sumnje na počinjenje djela (osmišljavanja koncepta), preko optužbe (skladateljske maštovitosti) i izlaganja obrane ili tužitelja (vlastitog načina iščitavanja djela) do osude (aranžmana) i egzekucije (provedbe svojih zamisli u suradnji s članovima sastava). Svaki od ovih segmenata u sudskom procesu “protiv” jazz glazbe ima uporište u glazbenoj potkovanosti, ali i kreativnosti, razigranosti... U svojoj razigranosti Kadoić i prijatelji poput djece u igri zaboravljaju na tehničke mogućnosti svojih igračaka - glazbala. Ona im služe za ostvarenje svih svojih maštarija, da se uz njihovu pomoć dobro zabave, da naprave sve što su zamislili iako tako nešto nikad nitko možda nije uspio smisliti. Kad takav dojam ostavlja glazba koja sadrži sve karakteristike ozbiljnog umjetničkog djela, koja propituje suvremena stremljenja na svjetskoj glazbenoj sceni ne zaboravljajući zdravu tradiciju, ali i cjelokupni umjetnikov stvaralački potencijal, možemo reći da se radi o uspjelom i kreativnom glazbenom djelu.
Davor Hrvoj



Monster in the Garden


 
a_smallmonster

Okupivši oko sebe apsolutno najjače mlade snage hrvatskog jazza - Janka Novoselića, Elvisa Penavu i Gorana Rukavinu - i konačno ih 'natjeravši' da snime ploču, Kadoić je na ovom albumu napravio uistinu značajan korak za našu scenu.
Zajednička snimka trojice iznimno nadarenih mlađih glazbenika, već dobrano (pre)poznatih kao odličnih improvizatora, uistinu je nešto što smo možda i predugo čekali, tim više što ovaj trojac često svira zajedno (npr. u sastavu Satellites). Bilo kakav ozbiljni dokument njihove glazbe međutim uporno je izostajao - sve do sada.
A da čitava priča nije tek napuhavanje lokalnih talenata po britanskom receptu, pokazuje upravo devet brojeva na albumu, redom Kadoićevih autorskih skladbi. Već je od uvodne, orijentalne meditacije "Blue Land", koja kreće in medias res, čujno da "Monster in the Garden" nosi zvuk i atmosferu koju na domaćim nosačima zvuka ne čujemo često.
Hipnotička Novoselićeva fraza odmah privlači pozornost, kao i silna muzikalnost i melodičnost kojom varira ritmičku figuru koturajući slušatelja prema Kadoiću prikazuje nebo iz 1001 noći, prvo uz pomoć overdubbinga, a potom i Penave čija astralna pedala stoji na razmeđu između flaute i električnog klavira, dodatno pridonoseći večernjoj prozračnosti ove odlične skladbe.
Zvuk Arapskog polumjeseca očito je trajna Kadoićeva preokupacija, kojom se bavi i u skladbi "East of the West", ali i još više u "Tangeru", gdje Rukavinin stabilni ali iznimno fluentni, puni puls daje pokretljivost, a Penavina veća inicijativa živost, u kojoj s dvije nijanse oštrijom distorzijom uspostavlja dobar kontrapunkt spram Kadoićeve mekoće.
Naslovna skladba nosi međutim sasvim drukčije atmosfere. Otpočeta kao gotovo suviše kockasti funk-groove prerasta u Kadoićev žestok solo koji po melosu odaje naklon Tamari Obrovac, što ritam-sekcija koristi za slobodnije, poliritmične improviziranje, stvarajući vatromet energije u kojem će do punog izražaja dojmljivim (i opet - iznimno melodioznim!) bubnjarskim solom doći Novoselić, pokazujući mnoge segmente svog umijeća.
Ostatak skladbi na albumu pokazuje koliko se zanimljivo u naoko standardnim obrascima snalazi čitav kvartet "Cool Nature" je kompaktan, razbuđeni blues, s Rukavinom i Novoselićem koji poštuju sve zakone pravca, ali svako toliko prirede pokoju zanimljivu intervenciju, dok Penava lucidnim, fade in-fade out upadima dodatno apostrofira Kadoića koji na saksofonu neumorno kukiča lirsku temu, tek možda malo predvidljivu.
Intrigantno baratanje naoko standardnim žanrom još je prisutnije u nabrijanom be-bopu "Driving with Hugo", čija se dojmljiva melodijska inventivnost pojavljuje u pravi čas da podigne tenzije. Čitav sastav imponira predanošću, preciznošću i poletom; doista, bio bi ovo jedan od highlighta albuma da ga ne slijedi možda i najbolja skladba, "Reconciliation", istinska jesenja skladba, punokrvna jazz balada kakve se ne bi postidjeli ni velika imena. Dok Kadoić priziva nešto od Coltraneovih raspoloženja na albumu "Ballads" - a to nije nimalo lako evocirati - Novoselić čitavu stvar dodatno začinja citatom marša, čineći pratnju daleko dramatičnijom i interesantnijom negoli smo navikli u sentimentalnim skladbama.
"Noble Statement" predstavlja Kadoića s flautom u hard-bop maniru, dok je "Kissing the Silk" još jedan be-bop u kojem Penava skida šešir Methenyu, a Novoselić se u početnoj i završnoj figuri zaigrava s nešto kreolskog štiha.
"Monster in the Garden" predstavlja Mirokado Quartet kao, u najmanju ruku, izrazito zanimljivu formaciju. Iako je riječ o čistom mainstream-jazz albumu bez imalo sklonosti avangardnijim izletima, niti zahtjevniji slušatelji neće ostati ravnodušni: sposobnost grupe da na prilično inventivan i zanimljiv način brodi kroz naoko već apsolvirane fahove be-bopa, hard-bopa i balada, iznimna je i tek ponegdje predvidljiva. Kadoićevo razumijevanje nasljeđa istoka (pa i naših podneblja) daje pomalo neuobičajeni okus ploči, čineći je interesantnom i onda kad se forma malo zamori.

Iako se prvi Kadoićev studijski rad nakon višegodišnjeg posta doima kao uhu ugodan, ali dovoljno intrigantan i ambiciozan disk sa solidnim brojem vrlina, čak i ako zanemarimo činjenicu da po prvi put bilježi pojavu mlađih lavova: Novoselića u silnoj muzikalnosti i melodioznosti, Penavu u efektnosti, ekonomičnosti i nepretencioznosti, te Rukavinu u finoj kombinaciji čvrstine tona i lakoće linija. Uz odlično međusobno razumijevanje i solidnu glazbenu duhovitost, svaki od njih dobija dovoljno prostora za iskazivanje vlastitih vrlina uz lidera. On sam pak u pomalo (čak i pre)mekanoj lirici uspijeva ostvariti mnoštvo boja, dok se u intenzivnijim solima pokazuje solidno izdržljivim.
Izostanak obrada i jazz -standarda još je jedan značajan plus za autora 'monstruma u vrtu', pri čemu se inzistiranje na autorskoj samosvojnosti čak i nauštrb podilaženja široj publici može činiti čak i samorazumljivim kod ovako pomno pripremljenog i izrađenog albuma, kakvog godinama nismo vidjeli na našoj sceni.
Valja, međutim, priznati kako i ova činjenica proizlazi iz iste hrabrosti i riješenosti što je obilježila čitav projekt - od odabira postave do izvrsne produkcije. Palac gore za Mirokado Quartet!

Postava: Miro Kadoić - alto sax, flauta, klarinet, Elvis Penava - gitara, Janko Novoselić - bubnjevi, Goran Rukavina - bas.

Autor Pavle Vukšić, Muzika hr
 

KONCERT BIG BANDA HRT u RIJECI u NOVOM LISTU 20 svibnja 2011



Big band Hrvatske radio-televizije otvorio je sinoć u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku jubilarni 20. riječki festival jazz glazbe – »Jazz time«.
Orkestar je pod ravnanjem alt saksofonista, flautista, klarinetista i skladatelja Mira Kadoića večer ranije nastupio i u zagrebačkom studiju Bajsić HRT-a usklopu posljednjeg ovosezonskog koncerta svojega ciklusa. 
Miro Kadoić, dugogodišnji član i solist Big banda HRT-a, godinama je svirao u Big bandu RTV Slovenija uz koji je ostvario suradnje s vodećim svjetskim solistima, pjevačima, aranžerima i dirigetima, a usavršavao se u SAD-u.
Zahvaljujući tom iskustvu, ali i iskustvu što ga je stjecao svirajući s mnogim europskim i američkim jazz glazbenicima, danas je jedan od vodećih jazzista na hrvatskoj sceni, vođa sastava s kojima izvodi uglavnom vlastita djela od kojih je neka, za ovu prigodu, preoblikovao za formaciju velikog banda.

Uzbudljiva glazba
Ugodno je iznenadio suptilnim aranžmanima – okretnim, vijugavim, kolorativnim – koji zahtijevaju hitrinu, svestranost, potpunu usredotočenost i veliku vještinu svih članova orkestra. Oni su uspješno razješili sve zavrzlame koje je Kadoić postavio pred njih, razmahali se svirajući srčano i predano i potpuno obuzeli publiku koja se nije suzdržavala od nagrađivanja svakog sola, svake izvedbe. 
Kadoićevo suvremeno viđenje jazza, uz skladbe raznolika karaktera i dobro uvježban orkestar, rezultirali su uzbudljivom glazbom koja potvrđuje izvrsnost autora, ali i orkestra. Kadoić je u svojim aranžmanima puno prostora ostavio solistima – nadanuto su improvizirali gotovo svi članovi orkestra – dok je u tim situacijama ritam sekcija preuzimala ulogu malog satava. 
Kao gost uz Big band HRT-a nastupio je slovenski bubnjar
Gašper Bertoncelj, dugogodišnji Kadoićev suradnik. Predstavio se kao bubnjar od povjerenja, ali i uvjerljiv solist, te u jednoj skladbi i kao autor. Njegovu skladbu »Caution! Hard Hat Area!« odsvirala je ritam sekcija, a sola su preuzeli pijanist Joe Kaplowitz, trubač Branko Sterpin te Kadoić koji je nadahnuto improvizirao svirajući alt saksofon. 
Posebice je dojmljiva bila izvedba Kadoićeve skladbe »Monster in the Garden« kojom su zaključili koncert. Naime, tema se oslanja na istarsku narodnu glazbu, što je uočljivo i u nekim drugim Kadoićevim djelima koja svjedoče o autorovu interesu za svekoliku svjetsku glazbenu baštinu, ali tek kao nadanuće za kreiranje vlastitog glazbenog jezika.


Basic Blue theme by ThemeFlood