Miro Kadoić

 



IMG_5055 copy
Miro Kadoić: "Treba nastojati iza sebe ostaviti stvari u redu"
17.7.2008. @ 10:56

Prošla je polovica godine, a kako vrijeme grabi dalje, sve je jasnije da je najbolji domaći jazz-album ove (i ne samo ove!) godine minunciozno izrađen "Monster in the Garden" kvarteta Mire Kadoića, koji se drznuo ne samo napraviti ploču u londonskoj produkciji, već i okupiti najjače mlade snage čitave scene u nas - Novoselića, Penavu i Rukavinu - koje su, da bi stvar bila bolja, izvele isključivo Kadoićeve autorske skladbe.
Kad se još pribroji i činjenica da je ovo prvi saksofonistov samostalni studijski rad nakon daleke 2000. godine, ispada da povoda za intervju ima rijetko mnogo, čak i da sam disk ne zvuči dobro koliko zvuči.

Konačno se pojavio tvoj novi studijski album. Od ploče "Vitro" prošlo je gotovo čitavo desetljeće? Čemu toliko duga diskografska pauza?
Pa, prije svega, ja sam preselio iz Slovenije, a dok sam bio tamo, nisam imao ni puno vremena ni energije; živio sam stalno Zagreb-Ljubljana... Puno sam radio kao sideman: s Boškom, s Boilers All Starsima, bio sam i na njihovom albumu "That's It" - i kao solist i kao autor, dvije stvari su bile moje... To nije bila moja ploča, ali jedan značajan dio neke moje kreativnosti je uložen i u taj rad.
Onda sam radio i s Mirokado Orkestar, koji je počeo kao tentet, ali koji ništa nije snimio. Onda, Big Band RTV Slovenije... A kako sam preselio, tako sam imao više vremena da razmišljam i o svojoj ploči. No, umjetnički su me i ove stvari gdje sam bio član benda super ispunile, bez obzira što nije bilo mojih autorskih stvari: s Boškom, recimo...
To su neki razlozi zbog kojih je proteklo sedam godina. S druge strane, šta ja znam, to je u redu: kad imaš nešto reći, onda kažeš, za pet ili sedam godina, nema veze.
Da, točno: bolje svašta pojesti nego svašta snimiti, ali opet - biti toliko aktivan, a tako malo bilježiti svoju aktivnost... nije li ipak drastično?
Mislim da nije drastično. Ima ljudi u našoj diskografiji koji sviraju 30 godina, a nemaju još ni jednu ploču - a sviraju i dobro. Evo, Saša (Nestorović, op. P.V.) je nedavno izdao ploču, mislim da mu je to prva pod njegovim imenom. Ja, opet, imam tri ploče - "Dry", "Ten Directions" i ovu... Ali čini mi se da je situacija bolja, mislim da ću sada češće snimati.
Za dvije-tri godine bih rado radio ove veće stvari, oktet-tentet, a onda i neke koje nisu striktno jazz. Što idem dalje, sve nekako idem prema nekim mješavinama. To se već i na ovoj ploči jako čuje: ima dvije 'normalne' stvari "Driving with Hugo" i "Kissing the Silk" - ostalo je sve drugačije.
Koji je bio motiv odlaska iz Slovenije? Ipak si se, nakon nakon toliko godina, ondje već sasvim etablirao?
Bilo mi je naporno, a i zadovoljio sam tamo neke svoje izazove... A sad je, zapravo i ovdje izazov, kad se radi bend koji se obnavlja. Prije nego sam otišao u Sloveniju, uvijek sam morao svirat s nekim sa strane, jer se nismo mogli nać. Imaš jednog bubnjara i to je to...

Tamara Obrovac i dan danas tako radi - mi smo mali, a stvari se toliko preklapaju, ne možeš raditi izolirano... Ovisi šta ti treba. Ako ti treba dobar basist i saksofonist, imaš dva saksofona u Krškom. Pa pitaš nekog. Ili u Ljubljani, pitaš kog već ima. Laci Fidri, recimo! Njegov big band: basist je Dinko Šimunović i Sinan Alimanović iz Sarajeva. Ljudi cirkuliraju, a mislim i da je to ok.
Znači li tvoj povratak među ostalim i to da je u međuvremenu i ovdje scena malo ojačala? Kao netko tko je dugo bio preko granice, vjerojatno imaš čišću impresiju nego mi ovdje...
Koliko sam ja shvatio, scena jest malo ojačala, ima i dobrih diskografskih kuća. Recimo, mislim da je Aquarius uvijek voljan napravit nešto ako je dobro, makar i ne bilo komercijalno; njih zanima kvalitetna muzika... Oni tu stvarno prednjače, postoji doduše i Cantus, ali oni te stvari rade na nekoj drugoj osnovi, koliko sam shvatio.
A Slovenija? Kako tamo stvari funkcioniraju, vidiš li promjene nakon 15 godina?
U Sloveniji se situacija također bitno promijenila. Dosta se ljudi školovalo. Kad sam ja došao 1993. godine, nije bilo mladih glazbenika. Zato sam ja imao sreće i da upadnem tamo; a danas imaš čitavu slovensku jazzističku mafiju u New Yorku, saksofonista, bubnjara... Fakat ih dosta ima. Mi smo u zadnje vrijeme počeli: njih trojica (članovi kvarteta, op. P.V.) su u Grazu napravili stvarno dobar posao, i postali bend s kojim se zbilja može raznovrsno svirati.
Kako si došao na ideju da od svih potencijalnih suradnika, odabereš upravo Novoselića, Penavu i Rukavinu?
Slučajno! U bendu je prvo bio Bero (Berislav Puhlovski iz Ten Directions) iz Amerike, ali kako je išao simo-tamo, onda sam trebao i bubnjara i basista; jer radio sam s Nikolom Matišićem iz Ljubljane, a njemu je bilo skupo furat se za neke manje stvari iz Ljubljane u Zagreb. Onda se prvo javio Goran, pa mi je rekao za Janka, pa smo imali session, i to mi je bilo zbilja super. A poslije je došao i Elvis. Tako sad već u ovoj postavi sviramo dvije godine.
Ono što je dobro, mi smo prvo svirali pa tek onda snimali ploču. To je zdrav put. S Ten Directions je bio problem što smo bili s različitih strana pa bi nam stvari nastajale u studiju. Materijal se širio kasnije. A mi evo već danas kad sviramo ploču, sviramo je puno otvorenije i drukčije.
Njih trojica su ipak bitno mlađi od tebe. Ti si i po autorstvu, ali i po godinama, najstariji član benda - pa dakle i lider? Kako ti paše ta uloga nakon dugo vremena?
Da, moje su pjesme, i ja nalazim svirke... (smije se). Nemaš ti menadžera koji bi se bavio jazzom. Ali mislim da će se i to promijeniti, postati drugačije. Jazz mora izaći iz margine tu na domaćoj sceni. Ova ploča već sad ima dobar odaziv.
Jedan od razloga za dobru recepciju ploče svakako je neuobičajeno profinjena i temeljita produkcija ploče, zbog koje si potegao čak do Londona. Otkud ti uopće hrabrost i entuzijazam da odlučiš investirati u jedan nekomercijalan projekt kao što je domaća jazz-ploča s domaćim jazzerima?
Pa, s vremenom se uvijek sve vrati. Treba nastojati i treba vremena da ostaviš stvari u redu iza sebe: dobre snimke, dobre ploče... Znao sam voziti iz Ljubljane za Zagreb s posla, slušam emisiju oko jedan sat, i naleti neka stara snimka s big bandom ovdje, za koju si mislio da ni ne postoji, na koju si zaboravio - ali koja nije dobra, a koja ipak ostaje. Nije dobra a ostala je. Pa onda je bolje ostavit prave snimke iza sebe, da vidiš svoju povijest kakva zbilja jest. Zato sam htio da uvjeti budu dobri, i da mi ploča zvuči.

Druga stvar je što se meni stvarno nije dopalo ništa što je snimljeno ovdje, jazz-sound mi se nije dopao. Pop je druga stvar, tu sad već i kod nas ima produkcija koje su na svjetskoj razini - i to je super, ali akustično...
Mislim da je problem nastao kod prelaska s analogne na digitalnu tehniku. Mislim da smo mi to dobili s "
Monsterom" da smo uspjeli vratiti tu neku toplinu i prezentnost... Tehnički je snimljeno na 192 kiloherca, 32 bita, što je velika razlika od snimanja na 48 kiloherca, recimo.
Da, ali pitanje je tko od naših glazbenika uopće sebi može priuštiti da, recimo, redovno snima ploče u stranim studijima...
Ne mora to uopće biti tako. Mi smo ovo snimili u dva dana snimanja i dva dana miksa, i nešto malo postprodukcije. S druge strane, čuo sam ploču od Igora Lumperta, mog dobrog prijatelja, dosta je u New Yorku, gdje je snimio neku ploču, frendovski onako. Cijela ploča je koštala 600 dolara, miksanje je napravljeno u osam sati - a ploča zvuči fantastično, svjetska je!
Nakon toga, meni je moja vlastita ploča zvučala skoro kao Disneyland... .
Kad pričamo priču o ostavljanju temeljitih tragova, misliš li - iz perspektive vlastitog duhovnog izbora - da se jazz-glazba i duhovne prakse, poput zen-budizma, međusobno nadopunjuju? U povijesti jazza bilo je mnogo velikana koji su se duhovno okretali istoku...
Nadopuna postoji, sigurno. U umjetnosti ima puno egoizma. Zapadni modus ponašanja je da vidimo sebe kroz bavljenje umjetnošću; gradimo ego. Kroz improvizacije se događa suprotno - radi se o tome da pritom izgubiš sebe. I to nije rijetkost: Mark Turner, Coltrane, Parker... Wayne Shorter... Nije to najvažnije, to što mi radimo.
Ja sve ovo radim kao homo ludens, ja se volim igrati. Meni je ovo super zabavno. A najbolji su momenti kad se djeca zaigraju da ne vide ništa oko sebe u tim svojim igrama. Ona ne razmišljaju pritom o sebi, kako su dobra u toj igri, ovakva ili ovakva. Meni je ideal to igranje.
Coltrane je rekao: "Kad počnem, ne znam kako bih stao." To je to. I ako se možeš u tome izgubiti, nije važno ni da li je tu 10 ploča ili jedna ploča, ima li love, nema li love, jesi li poznat ili nepoznat. Igra, to je najvažnije.

Basic Blue theme by ThemeFlood